Od otkrića ozonske rupe do Montrealskog protokola

 

 

 

Otkriće antarktičke ozonske rupe

Ozonski omotač štiti ljude i okoliš od štetnih nivoa ultraljubičastog zračenja sunca. Hemikalije koje se nazivaju supstancama koje oštećuju ozonski omotač (ODS) nekontrolisano su se ispuštale u atmosferu; te hemikalije oštećuju stratosferski ozonski omotač. U maju 1985. godine, u izvještaju u časopisu Nature British Antarctic Survey (BAS), naučnici Joe Farman, Brian Gardiner i Jonathan Shanklin opisali su svoja zapažanja o velikim gubicima ozona iznad Antarktika. Otkriće antarktičke ozonske rupe od strane BAS-a pružilo je rano upozorenje na potencijalno opasno stanjivanje ozonskog omotača širom svijeta.

Bečka konvencija, uvod u Montrealski protokol

Kako je tehnologija napredovala, naučne studije su ukazale na novonastali problem i njegove uticaje na oštećenje ozonskog omotača. Akcije se preduzimaju godinama. Kao odgovor na to, 1985. godine stvorena je Bečka konvencija o zaštiti ozonskog omotača. Bečka konvencija je bila prva konvencija bilo koje vrste koju su potpisale sve uključene zemlje, stupila je na snagu 1988. godine i dostigla univerzalnu ratifikaciju 2009. godine.
Konvencija je imala za cilj promovisanje saradnje među narodima razmjenom informacija o uticajima ljudskih aktivnosti na ozonski omotač. Međutim, budući da konvencija nije pravno obavezujuća, Bečka konvencija ne zahtijeva od zemalja da preduzimaju kontrolne mjere za zaštitu ozonskog omotača. Montrealski protokol je stupio na snagu 1987. godine kako bi se riješio ovaj problem.

Šta je Montrealski protokol?

Montrealski protokol je potpisan 1987. godine, a stupio je na snagu 1989. godine. Prvobitno ga je potpisalo 46 zemalja, a sporazum sada ima skoro 200 potpisnica. Montrealski protokol o supstancama koje oštećuju ozonski omotač je globalni sporazum o zaštiti Zemljinog ozonskog omotača postepenim ukidanjem hemikalija koje ga oštećuju. Montrealski protokol je univerzalni ugovor koji reguliše proizvodnju i potrošnju skoro 100 vještačkih hemikalija koje se nazivaju supstance koje oštećuju ozonski omotač (ODS).

Šta kaže Montrealski protokol?

Montrealski protokol postepeno smanjuje potrošnju i proizvodnju različitih supstanci koje oštećuju ozonski omotač, s različitim vremenskim okvirima za razvijene i zemlje u razvoju (koje se nazivaju "zemlje iz člana 5"). Prema ovom ugovoru, sve strane imaju specifične odgovornosti u vezi s postepenim ukidanjem različitih grupa supstanci koje oštećuju ozonski omotač, kontrolom trgovine supstancama koje oštećuju ozonski omotač, godišnjim izvještavanjem o podacima, nacionalnim sistemima licenciranja za kontrolu uvoza i izvoza supstanci koje oštećuju ozonski omotač i drugim pitanjima. Zemlje u razvoju i razvijene zemlje imaju jednake, ali diferencirane odgovornosti, ali najvažnije je da obje grupe zemalja imaju obavezujuće, vremenski ograničene i mjerljive obaveze.

Supstance kontrolirane Montrealskim protokolom

Aneksi A (CFC-i, haloni)
Aneksi B (ostali potpuno halogenirani CFC-i, ugljik tetraklorid, metil kloroform)
Aneksi C (HCFC)
Aneksi E (metil bromid)
Aneksi F (HFC-i)

Montrealski protokol podržava Sekretarijat za ozonski omotač Programa UN-a za okoliš

Ugovor se vremenom razvija u svjetlu novih naučnih, tehničkih i ekonomskih dostignuća, te se kontinuirano mijenja i prilagođava. Sastanak stranaka je upravljačko tijelo za ugovor, uz tehničku podršku koju pruža Otvorena radna grupa, a obje se sastaju jednom godišnje. Strankama pomaže Sekretarijat za ozonski omotač, koji se nalazi u sjedištu Programa UN-a za okoliš u Nairobiju, Kenija.